petak, 23. rujna 2011.

Ozrenka Kamber

Ozrenka Kamber

P u t n i č k i   t r e n u t a k

Ja putujem predjelima snova
usidrenih u lukama svakodnevnice
Oko putničkih mi nogu
lepršaju proljetni leptiri sanjari
Na vrhovima prsta nosim Anđele smijeha
i Vile planinske na dlanovima
Vjetrovi mi umivaju srce čarolijama sutona
Brzaci svježinom miluju pogled Duše.





K r o z  v r i j e m e

U predvečerju tišine
koračam starim stazama
Pred ogledalom isto lice
u pogledu nove boje spoznaja
Ostavih prošlost
da sniva svoje snove
u nekim novim haljinama boje bistrine
Ostavih budućnost
da se kreira radosnim mislima
u postojanu sliku
koja me na Putu dočekuje.
Udišem sadašnjost
napajam se njezinim nektrima
urešenim jednim jedinim trenutkom
koji upravo prolazi





O s l o b o đ e n j e

U kovčegu pretijesnom nemiri prošlosti
Pred proljetnom bistrinom posustaju
Stapaju se s bujicama bistrih potoka
Putujući u modrinu tajanstvenog mora
Da se dubini razumijevanja prepuste
Da se u plavetnilu života opuste
I ustupe mjesto zrakama podnevnog Sunca
Razigranog u laticima tratinčice
Raspjevanog u krošnji masline
Okrunjene mudrošću starine
Prelazim dlanom po tišini Mira
Prosipam nježnost po odajama srca
Zagrljena ljubavlju Majke
Ušuškana uspavankom njezinih livada
I pjesmom šuma iz toplih joj njedara




U mojoj tišini snivaju pjesme

U mojoj tišini snivaju pjesme
Ljujaju se u meni neiskladane melodije
Pleše mi tijelo na nepoznate ritmove
dok zlatouste Vile proljetne
miluju mi poglede zarobljene daljinama
Čula moja zanosno zbore Mir
izvori mi umivaju dane
vjetrovi pjevaju uspavanke
Bude me stranci
drevni prijatelji iz dvorca zaborava
Grlim im Dušu blagoslovom mirsnih livada
i opojnim nektrom visina



Č e k a j u ć i   z o r u


Utiskuješ mi Anđele u dlanove
U oči mi uplićeš Svjetlo
Odnosiš mi snove na cvijetne livade daljina
Prosipaš po njima dugin spektar
A ja te ne vidim u svojim potragama
A ja te ne čujem u jeci grada
Tek ponekad ti pošaljem tihi pozdrav srca
Skriven u jutarnji pjev ptica
I utonula u zaljuljani naslonjač svojih razmišljanja
Kroz sutone iščekujem odgovor
Tražim te u okrilju noćne tišine
Prebirem pogledom po zvjezdanoj prašini
Čekajući zoru da mi rasvjetli put k Tebi.




S l u t nj a  p r o lj e ć a

Pjevaju prvi cvrkuti proljeća
još pomalo okrunjeni lijenošću krajičaka zime
U pogledu se bude svitanja dotaknuta vedrinom Sunca
pod prstima nježni dodiri ljubavnika
snivača u srcu
isprepletenih u čarolijama zimskih snova.
U mislima neredi
tek probuđeni
budnicom maštovih cvijetanja novih ciklusa
U Duši stara žeđ
za Istinom skrivenom u Izvoru postojanja





U vječnoj potrazi za Svjetlom

Tamo daleko na ljetnim livadama
Cvatu suncokretova polja
Razlamaju Svjetlost narandžastih snova
Na rosnim laticama cvijeta
Koji svoj život posvećuje okretanju izvoru Zivota
U čipkanoj paučini srca
Kroz iluziju Života putuje Čovjek
Traži hladovitu sjenu
Skriva se od zlatosjajne topline Nebesa
I tek na trenutke zaviruje
Na zelene visoravni nutrine
Dotaknute nježnim milovanjem suncokreta
Tiho raspjevanog
S pozivom utkanim u raskoš vedrih latica
U vječnoj potrazi za Svjetlom




K r o z   s n o v i đ e nj a  d o  v i đ e nj a

Ponekad se pričini
Kao maglovito snoviđenje
Da su kiše isprale Sunce
Da su zime zamrzle proljeća
Mržnje čelikom oklopile Ljubav
Ponekad se pričini
Da su bajke ostale u
Ranom toplom djetinjstvu
Skrivene u dragom maminom glasu
Opjevane u prvim uspavankama
A onda se pobuni Svjetlost
I Ljubavlju otapi maglovita snoviđenja i pričinjanja
Pupoljci zaprkose zimi
A proljetna zaljubljenost mržnji
I bez prosinačkih božićnih čarolija
Rodi se čudo oživjele bajke novog Života
U srcu uspavanog Čovjeka.





Ž u b o r i   t u g e


Prelijevam žubore tuge
u kišnim kapima donešenim vjetrovima traganja
iskušavam im boje i nabore
prodirem im u srž
pretačem ih u nisku naučenih zbivanja i posljedica
iz kojih odabirem
sjetne dodire čudesnih suznih plašteva
zaostalih na marginama nepriznavanja
istkanih mojim bježanjima
sapletenih u divljim koracima
na starim prašnjavim putevima
daleko od neminovnog susreta
spotaknutih na želji za razumijevanjem








P u t u j e m

U vječnoj oazi borova
Na igličavom mekom tepihu
Uz putokaze mahovina
Ja putujem predjelima predaka
Umećem stopala u njihove tragove
Plačem njihovim suzama
Smijem se njihovim smijehovima
Prosipam rosu u vilinske plesove
Osmijehom milujem lice patuljcima
Ispod vječnog zvjezdanog Neba
Sanjam snovite bajke
Ovlaš dodirujem krila Anđela
Pletem nebeske cvijetne vjenčiće
Uplićem Svjetlo u pogled
Stapam Zemlju i Nebo
U neraskidivi stisak ljudskih ruku
U topao zagrljaj prijatelja
U strastven poljubac ljubavnika
U rađanje vječnosti postojanja.



B u d n a  s a nj a m  o v a j  d a n

Pozivam Anđele
da mi zvjezdanom prašinom čudesa osvijetle Put
Dozivam smijehove valovitih oceana
da isprepletu osmijehe s ovim titrajem na uglu usana
Tražim zvuk violine u tvojim riječima
Da zapjevaju s mojim pjesmama
I igram se igara putničkih
I sanjam Sunce na trepavicama
I kiše proljetne kako mi ispiru vrijeme s obraza.
Suncokretovo srce u meni
Okreće pogled ka visinama
Uzimam na dlanove paletu duginih boja
Preslikavam sivilo ljudske tuge
I opet smiješim se
Daljini bliskog Bića
Blizini svih daljina
Radostima dotaknutih tuga
Smiraju divljih nemira
I opet igram se
Plešem u krošnjama pradavnih maslinika
Umivam se bisernom rosom hrastova
Budna sanjam ovaj dan.






S a n

U kovitlavom vrtlogu pitanja
Nestrpljivo iščekujući odgovore
Usnuh svoj odraz u zrcalu postojanja
Usnuh svoju tugu u sjetnim očima
Začuđena niskom mudrosti
Na svjetlucavom licu žene iz zrcala
Gledah joj sijede vlasi
Gledah joj snažan lik
I uptah se nostalgično
Zašto sebe u njoj ne prepoznajem




P o g l e d  k r o z  t a m u

Kišilo je
na obroncima života
tiskale su se kapi
u svakodnevnicama
olujno je grmljelo
u sitne noćne sate
zaplitale su se misli
u gustu paučinu
korov je opkolio srce
vrtjeli su se vihori
poharale su oluje
podrhtavalo je tlo
vulkani su rigali
A tamo iznad oblaka
na samom vrhu Duše
Sunce je toplo pjevalo
Pjesmu Svjetlosti




J o š   j e d n a   s k a l i n a

Oštri trag tuge
Kao lopov iza ugla
Neočekivan i pod krinkom prijatelja
Propara mi iluziju spoznaje
I opet i iznova
vraća se moja Rijeka
svom malenom Izvoru
u kojem se rađa i tok i ušće
I opet i iznova
poželjeh se popeti
na vrhunce planinske
nekom novom stazom
da upoznam još jedno planinsko lice
I opet i iznova
spustih se na obale mora mojih emocija
prebirući po njihovoj glazbi
prateći slijed njihovih plima i oseka
južina i bura
u potrazi za bonacom
i igrom sunčevog svjetla na ogledalu srca
Zastajem, promatram, promišljam,
a dubina me morska poziva
da joj svijetove raznolikosti dotaknem
Pogledam srce u nutrini
zavirim u mir Putnika
Spoznajem
Sve bijaše samo veličanstvena kreacija
mojih umovanja.




U m i r u   l i   t o   A n đ e l i

U očima zaboravljene dvije suze
Spotiču se na
Naplavinama sjećanja
U podnožju srca
Skutrio se strah od vrhunaca
Umiru li to Anđeli
Na vrhovima mojih prstiju
Dok ih strahom od sebe
U bespuća nebeska guram
Rominjaju li
Žubore li
Njihove trube
Pjevaju li im harfe
nečujne budnice
Koje ne dopiru do preplašenih srca
Gubi li se nit spajanja s onostranim Svijetovima
Kada se kukavičlukom zamrzne Potraga
Kada se neodlučnošću zasjeni Svjetlost
I uroni u ponore svakodnevne tame





S n e ne  č e ž nj e

Usnuh noćas
Svu raskoš nebeskih boja
Kako nježno dodiruju
Most između Svijetova.
Usnuh
I modrozelenu rijeku
U koju zalutaše
Crveni koraljni otoci.
I Duša opet osjeti
Buđenje tihe Radosti.
Probudih se
Tek na trenutak
Tek da Osmijehom razvedrim oblake
Tek da na dlanovima osjetim Sunce
Tek da mi kroz oškrinuti prozor snova
Vjetar pomiluje lice


U  n a m a  s n i v a  r a nj i v  s v i j e t


Kao uzburkano more
s tisuću prepoznatih valova
tražiš zanesenu izgubljenost
odlutalih moreplovaca
prepuštenih samoći morskih mijena
i nestale gusare opijene otetim zlatnicima
s mirisom ruma na znojnim licima
zaokupljenih slavljenjem uništavanja.
Kao zanjihana tišina običnog jutra
dotičeš mi čežnju vrhovima
naslućenih gibanja
u izlizanoj borbi između ega i srca
između odbijanja
i radoznale
pomalo dječje znatiželje
koja nas poput neodvojive sjene
tjera u traganje za njezinim nestajanjem
Kao ranjivost svih rastanaka
titravo se skrivamo
ispod nerazmršenih konaca prošlosti
i straha od neispunjene nutrine
skrivene od svih susreta
pomno čuvane od simpatičnih neznanaca
ispod čijih pogleda
pokušamao pronaći toplinu vjekovnih
jedinstvenih stapanja.




O c e a n  R a d o s t i

Smiješi mi se osmijeh
iz razigranog leta leptira
Pjevaju mi krošnje
stoljetnih hrastova
čuvara sjećanja
Dodiruje me Duša
osmijehom cvijetnih polja
mirisima smijehova
Plešu mi stopala
u ritmu radosti
usplamtljelih ognjeva
O, smiješe mi se pogledi
začarani čarolijom čuđenja.









U  m e n i

Drhti mi nemirno tijelo
od gromoglasnih povika Duše
Kovitlaju se vjetrovi
pozvani na unutarnju oluju Buđenja
Bjesni mi samoća
zatvorena u hridine nesuočavanja
Boji se ovaj kukavički strah
u venama nespokojnim
Divlja priroda vučice samotnjakinje
bježi od čopora u spiljsku skrovitost
Otrgnuta iz krda
u tišini pregledavam
unutrašnjost svojih promišljanja
u samoći dotičem njihovu zbilju
Bježim od zbrke u srcu
smiješeći se rijeci maskiranih prolaznika
dok u meni sve lome žrvnjevi pradavnih mlinica.
Na trenutak dozvoljavam bistrini suza
da poteku niz nasmiješene obraze
dotaknute zapisima sjećanja
Vidam rane
melemom mekoće razumijevanja
Promatram mijenu godišnjih doba
kroz raskošnu paletu emocija
Pokušavam uhvatiti
izmičuću nit mudrosti prihvaćanja






Z a lj u b lj e n a

Zaljubljena u odsjaj stabla
na mreškavom zrcalu rijeke
tražim Vilu u sebi
Dotičem kratke pramenove kose
pred ogledalom travanjske bistrine
iščekujući dugokosu zlatokosu
da se pojavi
kroz zamagljeno isparavanje
nestalih očekivanja.
Podižem pogled potrage u vedrinu dana
očekujući susret neočekivan
od mene skriven
Koračam po lahoru krila
tek probuđenih proljetnih vjetrova
tražeći zvuk zvonoliki Vilinskog plesa.
Zaljubljena u odsjaj nutrine
tražim Anđela zlatokosog u praskozornim lutanjima
Dotičem blago ramena u rumenim sutonima dana
istražujući pretpostavku zagrljaja
Lomim okove tiho ječećih vapaja besmisla
osmijehom gorskih stijena
Zaljubljena u rasplesanu Vilu
iz stiha izvorske kapi rođenu
smiješim se.




P o s t a n i m o  Lj u b a v

Dotakni mi korake prozračnošću tvojih misli
zatitraj osmijehom ovo srce treperavo
u pogled mi dodaj mjesečev trag
i toplu zraku sjajnog Sunca.
Okupaj me u pjenušavim brzacima
poleti mojim snovima
oboji mi srce slobodom,
zrak koji dišem proljećem
umetnutim u buketić godišnjih doba.
Podigni mi ruke, gore do duge
još dalje, do vječnosti u kojoj mi se smiješiš
Zapleši sa mnom na akorde Anđeoskih melodija
Postanimo plesni korak tek zaljubljenog para,
postanimo Ljubav.








P o v r a t a k

Ugasiše se Svjetla pozornice
Noć ustupi mjesto Danu
Predstava Životu.
Odavno isčeznu zima iz mojih prstiju
I proljeće se razigra u sjaju oka
Opet se vratih svojim unutarnjim Svjetlima
Razigrah se s vječnim vjetrovima novih potraga
Zažuborih u raspršenim kapima slapa.
Na vrata mi ranim jutrom zakuca
tihi glas još snenog pjesnika
s olovkom u ruci
i riječima zahvale u srcu

 Ja sam Ozrenka Kamber, objavljujem  zbirke svojih misli na blogu Svjetlo Istine već nekoliko godina pod pseudonimom Vivias.Rođena sam 1.8.1966.godine u Zadru gdje trenutno i živim i radim.Pišem oduvijek ili mi se tako čini :) Ne znam čak ni da li  je to poezija, znam da   iziđe iz mene u trenutcima unutarnje tišine. Iako se  čitačima čini da su ljubavne tematike, često sam se svojim stihovima obraćala i opisivala ljubav prema Božanskom i nevidljivom nam svijetu posebnih Bića...Vilama i Anđelima, ali i Zemlji i Delfinima itddddd.U vrijeme tuge stih je bio moja suza, u vrijeme radosti bio je moja radost, uvijek je ples moje istraživačke Duše.

Zorislav Vidaković

Zorislav Vidaković


PREGRADIMO RIJEKU

Putovi se lome i presijecaju
pakost u nama vri,
nedužni zbog nas jecaju,
a isti su nam sn'i.

Tek jedna velika stijena
ne mogu ju srušiti sam
ako ju srušimo skupa
nestat' će noćne more,
pretvorit će se u san.

Lijepi snovi su bolji
ponekad od života.
Znam obojica se pitamo!
Nije li to sramota?

Zajedno pregraditi rijeku
da bude vode svima
ili uporno čuvati obale
i ginuti na njima.


Pjesme su moje sjeme crne grude

Pjesme su moje sjeme crne grude
nošeno vjetrom sa obala Drave.
One su sjene stoljetnoga mraka
i nagovještaj nove zore plave.
One su iskra sred olujne noći
što uporno traži glavnju suhe luči,
one su vrijeme koje će tek doći.
One su izdisaj umirućeg sela
i ritam koraka napučenog grada.
One su sjeme krvlju natopljeno
plod žuljavih ruku,
čežnja ili nada.
Pjesme su moje sjeme crne grude
one su melem
za umorne ljude.


Možda i ja jednom napišem haiku stih

Možda i ja jednom napišem haiku stih.
U posljednje vrijeme češći je od svih!
Opisat ću proljeće
i ljepotu trešnjinog cvijeta,
stavit ću u njega ljubav cijelog svijeta;
Sve to složiti u tri stiha
sa tri do osam slogova.
Ubaciti u njih prijateljstvo
sa svih netova i blogova,
sa svih ulica i bulevara,
i ove nove ljubavi ,
i prijateljstva stara.
Oslikati livadu najljepšeg cvijeća
iz koje se miris proljeća širi!
… Možda jednom napišem i haiku pjesmu!?
…Možda kada jednoga dana
neki europski politričar
učini harakiri!!!


STRAH U OČIMA

Vidio sam strah
u očima mlade žene.
Ne hoteći
ušao sam u vijuge njene.
Taj nesiguran korak
i krupan muškarac iza nje,
sagnuta glava
i pogled dolje,
razbili su sve moje sn'e.
Osvrtanje
i nastojanje da ne pogriješi,
i opet onaj krupan muškarac
što se kroz stisnute zube smiješi.
I moj strah,
il' nemoć
vjerojatno mnogima znana,
i vječita dilema
u svima nama;
Glumiti Robin Huda
il' Supermena,
ili se praviti lud,
zaboraviti što prije.
Naposlijetku;
Ona je njegova žena!?!?


ZORISLAV VIDAKOVIĆ  -  Rođen u Brođancima 1949. godine, gdje je završio osnovnu školu. Srednju elektrotehničku školu završio u Osijeku kao i peti stupanj telekomunikacija. Živi u Osijeku. Član je društava pjesnika: «Antun Ivanošić» u Osijeku, «Sv. Mihovil Drenovci» i «KLD Rešetari».
Piše od rane mladosti, tiskane su mu pjesme u 30 zbirki i zbornika. Izdao četiri samostalne zbirke pjesama: «Moj Osijek tone u noć», «Mačak Prkonjica» , «Tražeći istinu», «Šokački divani», DVD – «Pjesme su moje sjeme crne grude», CD – «Mačak Prkonjica» i CD Šokački divani.
Na facebooku kao Zorislav Vidaković


Aron Baretić

Aron Baretić


Grad

Ogromni, debeli oblaci
nabrekli poput dojki rodilje
kao da zarobili su grad
natkrilivši ulice
svojim moćnim,
teškim sivilom.
Oljuštena fasada zgrade,
užegao smrad radničke kuhinje
i neobrijane gubice
kvartovskih muljatora.
Kao prizor iz kakve
jeftine kazališne predstave.
Stajao je usred svega toga
upijajući svaki detalj,
čudeći se samom sebi,
ne znajući više,
zašto se uopće vratio. 

12. XI 2009. PLUTAJUĆI ISPOD LAGOSA 




Posljednji trzaj

Otužne individue
stajale su,
praznog pogleda,
upirući se o zid
boje žabokrečine,
išaran besmislenim grafitima,
uz smrad
ustajale mokraće,
bljuvotine
i jeftine cuge.
Kao toliki
prije njih,
obilježavali su
teritorij,
mahnito se cereći,
dajuči oduška
svojoj lažnoj muškosti
među sebi sličnima,
patetičnim
antijunacima
gradske periferije.
Posljednji bravado
pred odlazak kući.

PLUTAJUĆI IZNAD SAN JUANA, 13. IV 2010.




Šapat uspomena

Mutna,
ljigava izmaglica,
od smoga
iznuren sumrak,
što polako umire,
na rubu
tamo nekog,
nepoznatog grada.
U vremenu izgubljena,
oronula zgrada,
ispunjena
šapatom uspomena,
zabranjenim nadanjima
i neodsanjanim snovima.
Dok ustajalim zrakom,
lebdjeli su
izmiješani
mirisi
jeftinog seksa,
zaboravljenog djetinjstva
i uzalud potrošene mladosti,
pronašli su ga
u zapišanom kutu,
s iglom u veni
i tužnim osmijehom
na mladom licu.

ST. CROIX - GUAYANILLA, 9. VI 2010.



Oči

Čovjek s mnogo lica,
lica s tisuću osmijeha,
osmijesi bez duša,
duše bez lica,
što tisuću tajni skrivaju,
oči što smiješe se
i lažu,
ali ni jednom
licu ne pripadaju.

PALIT, 4. VIII 2010.



Umrlo more

Drhturavo,
isprano svitanje,
bolesno blijedi,
bezbojni,
ispuhani oblaci,
ulice vlažne
od nekakve ljigave rosulje,
što još više hladila je
već promrzlu dušu.
Sav izbezumljen,
tumarao je
usnulim gradom,
spotičući se o vlastite misli,
što sasvim nerazumno
i nezainteresirano,
obrušavale su se
i razbijale
o oštre sprudove
i bivale nošene
gustim,
tamnim i ljepljivim valovima
njegovog
davno umrlog mora.


RIJEKA, 24. IX 2010.



Mama, ja sam ...

Tuga,
bol,
ljutnja,
sve to,
i nešto užasnije od svega toga,
što me obuzima,
pregolemo je,
straši me,
rastužuje do nepodnošljivosti,
slama poput grančice.
Sjedim pored tebe,
promatram te,
a ti kroz mene gledaš,
kao da i ne vidiš me,
kad i ne poznaješ me više.
Sve ono što bila si,
kao da u nekakvom
gadnom,
mutnom vrtlogu
nestalo je.
Od tebe
samo prazna ljuštura
ostala je.
Gdje li si
staričice moja,
majčice,
hoću li te ikad više sresti,
hoćeš li ikad više,
moje riječi
„mama, ja sam ...“
odista čuti.


RIJEKA, 29. IX 2010.




(Ponovni) Prvi let

U vlastitom nespokoju začahuren,
poput larve crnog leptira
u,
još uvijek,
neprobojnoj,
ali već preuskoj,
opni,
što guši me,
tresem se od straha,
zbog prijašnjih neuspjeha
i predstojećih izazova,
kao pred (ponovni) prvi let,
k novom,
boljem,
savršenijem ja.

RIJEKA, 8. III 2011.



Znaš li ti kamo ideš

Ja znam gdje idem,
zašto tamo idem,
i kako ću tamo stići!
Znaš li ti kamo ideš?
Ili samo plutaš nošen plimom,
pratiš masu,
juriš za razularenom ruljom
(istomišljenika),
bez vlastitog stava
ili mišljenja!?
Čiji život,
ti zapravo živiš,
i da li uopće postojiš?
Da li se sjećaš
kad izgubio si sebe?
Ili se nikad,
istinski,
nisi ni imao ...

AMBES (SUZAK) SIDRO, 14. V 2011.


Zovem se Aron Baretić.Rođen sam 23.11.1965. u Rijeci.
Kao nastavak obiteljske tradicije, odabrao sam pomoračko zanimanje.Tako da sam proveo zadnjih 20-ak godina po brodovima, od kojih 7 u svojstvu Zapovjednika (Kapetana Duge Plovidbe).

Pjesme sam pisao još u 20-im godinama iako su to bile pjesme izuzetno drugačije od mojih sadašnjih.

Objavio sam jednu zbirku pjesama “Ja kao ja”, srpanj 2011.                                                                            Imam dovršenu drugu zbirku pjesama “Gotovo zaboravljena sjećanja” koju namjeravam objaviti u doslijedno vrijeme.                                                                             Trenutno pripremam treću zbirku.
Uz to, do sada, pjesme su mi objavljene:
-         na e-portalu "KNJIŽEVNOST.ORG" - http://www.knjizevnost.org/poezija-i-proza/547-aron-bareti-poezija
-         u Zborniku "Garavi Sokak 2010." koji je u sklopu istoimene manifestacije bio predstavljen 18.9.2010. u Inđiji
-         u knjizi "Antologija XXI. stoljeća - hrvatskog urbanog pjesništva".
-         ušle su u izbor Hrvatskog Sabora Kulture (za 29. književne susrete), održane 18.9.2010. u Karlovcu.
-         u “DIOGEN PRO CULTURA” magazine - http://diogenplus.weebly.com/aron-bareti263.html
-         predstavljene (u mojoj odsutnosti) na 3. Festivalu Književnosti – Dani prijatelja knjige u Rijeci 05. i 06.11.2010.
-         predstavljene (u mojoj odsutnosti) na 4. Novosarajevskim književnim susretima – u Sarajevu 11.-13.11.2010.         
-         na e-portalu  "NOVA POETIKA" - http://novapoetika.webnode.com/poetski-radovi/aron%20bareti%C4%87/ 
-         u listu “Jesenjin” (broj 89) Književnog Kluba “Jesenjin” iz Beograda      
-         u Zborniku "Noć Boema 2011." koji je u sklopu istoimene manifestacije bio predstavljen 12.3.2011. u Inđiji    
-         u Reviji za književnost “Vpogled” Zavoda za kulturu, sport I turizam iz Žaleca - http://www.kns.ba/s/index.php?option=com_content&task=view&id=937&Itemid=84
-         ušle su u izbor 5. Novosarajevskih književnim susretima – koji će biti održani u Sarajevu 4.- 6. Kolovoza 2011. - http://www.kns.ba/s/index.php?option=com_content&task=view&id=897&Itemid=61
-         u Zborniku "Garavi Sokak 2011." koji će u sklopu istoimene manifestacije biti predstavljen 17.9.2010. u Inđiji
Gostovao sam:
-         U Mostaru, u organizaciji Književnog Kluba Mostar, 26.2.2011.
-         Na Radiu Herceg-Bosne, uživo u emisiji “Svjetionik”, 27.2.2011.  
Član sam:
-         Književnog kluba „Miroslav – Mika Antić“ iz Inđije

-         Hrvatskog književnog društva iz Rijeke
-         Književnog Kluba Mostar (status prijatelja kluba)
-         Udruge “Jutro poezije” iz Zagreba
-         Međunarodnog udruženja pjesnika “Poetas del mundo”