petak, 23. rujna 2011.

Bojan Popić

Bojan Popić




Ostavi me
Ostavi me
Il me pravi od neba
Nek sjenka tvoja
Zakloni mi tjelo
Od mrznje sto przi.

Ostavi me
Il pravi me od magle
nek cjelovi tvoji
Speru sa me ljagu
Sto zovu je covjecnost.

Ostavi me
Il pravi me od blata
I zivota sto padose
Da vratila bi me
U okrilje noci.

Ma ostavi me,
Nek nemarne me ruke
Napokon zakopaju,
Odvec dugo trulim
U ovoj raki.

Samo me ostavi
Da jedem sopstvene iznutrice
U mom malom, ruzicastom
Svijetu.

Želim
O želim štošta da te pitam, zasto opadaju prinosi pirinca i zašto
jaglaci tako sijaju jako, zasto ne mogu da poletim i zasto mi brkovi
ne rastu brze ako se istinski napregnem. I pitao bih, zaista, i jos
milion stvari, ali necu da te zamaram sa svojim putevima,a nekad i ne
znam kako. Zato pitam kako si, sta radis. Uvijek. Eto

Govno
Osjecam se kao,
Miomiris se dize do nebesa,
Bice da sam totalno blesav
Jer mi je mnogi mrak besan.
Um bijesan,
Na ocima plijesan.
Introspektiva, dijalozi sa jastukom,
Zidovima, inventarom, podom,
Ostajem bez daha
Kao da sam pod preteskom vodom.
Dan danas sve shvatam preozbiljno,
Nisam nagradjen darom da sve prekrije
Ruzmarin, snjegovi i sas,
Beskrajno lose, lose bas.

Noc
Tiho, nek bujica rijeci
Osjecaje ne prijeci
Da isplivaju.
Ulud kameno lice,
Ispod sve te price
Iskri zdenac gorcine
Sto vrisku i bijesu brise ime
Njezno, blago,
Dok ne ostane samo ono
Sto nekad bi drago,
U vremenu kad je mladost,
Glupost sto pravo joj je ime,
Upravljase svime.

Sumnja u svaku rijec zeli da nas razdvoji, salje pticu da nam sunce
pokrije. Ne zelim da znas, ako si svjesna nece biti isto, krutost ce
da se izgubi, procedure ce postati beskorisno, konci ce olabaviti.
Noseni zivotom upadamo u brzinu, veca je od nas, od postojanja. Triput
sam pogledao iza sebe, vidim samo sebe u magli, nastaloj od dima koji
izvire iz moje rusevine. Niko ne zeli gresku, ljudi ih ostavljaju iza
sebe, to je posteno, neki drugi ljudi placaju za njih, da bi imali
svoje, svoje rodjene, da bi ih prigrlili i dijelili postelju sa njima,
ljubav iz koje se radjaju nove, i tako u krug, onaj koji zatvara mastu
u svku drugu celiju. Sjedim na grani, zemlja je tako daleko, sam sam
sebi sicusan, nebitan, i njezno klizi jeza niz moje tijelo, voli me,
pomaze mi da ostanem realan, da vidim, da ne odrastem. Nemam
mogucnosti, ni izbora, ali niko ne zeli da zna da sam hodim pustim
gradovima zelje. Prolazim kroz ljude, ne vide, ne osjete me,
ostavljaju oziljke koje ne brise ni prostor, ni vrijeme, ni bezazlene
lazi koje bi trebale pomoci. Sad sjedim u zadnjem redu, predaleko da
bi cuo ili vidio bilo sta, ali nije ni bitno, odlucuje se samo o mojoj
sudbini, svakako nemam nista s tim. Izvinjenja dolaze sa tuznim
licima, snima se novi film milosrdja, kupuju se osmijesi sirocadi,
dobro idu uz riblja jaja i sampanjac. Davim se, niko da pruzi ruku,
nogu, preponu, jer svi su tu, neko sebicno naslanja ruke na tudja
ramena, neko je oslonac. Zasto padaju pogledi ka zemlji, nakon pada
glave nije vise bitno, dok padaju glave raduju se budale, ponos
najvise boli jer oprost ne postoji.

I dodje jednostavno trenutak kad covjek nema sta da kaze, okruzen
morem tisine hvata se za svaki zvuk koji tupo odjekuje kroz odaje
vjecnosti, pusten da vodi zivot nevezan za bilo kakvo bice, ili
predmet. Zbog nedostatka zvukova ljudi izgubise sluh za tudju patnju,
hodaju kao aveti zabavljeni zveckanjem i sustanjem, zvukovima bez
prave snage, one zivotne. Ljudi sa istim zivotima se savrseno
razumjese, gestovi im bjehu isti, od istog oca, i majke prirode, to ih
je zblizavalo, i zblizavalo, dok ne postadose amorfna masa, jedno
bice. Kad ponovo nastade zvuk, pod misterioznim okolnostima, samo
visim silama znanim, svi su se izjasnjavali isto, u skladu sa
prosloscu, i sa muklim zeljama, nasuprot zeljama da se opet ukine zvuk
i da jedini nacin sporazumjevanja ostane tisina, ona licemjerna, sa
zubima stisnutim u osmijeh. Probudise se titani i posijase zivot,
bucni zivot koji je smetao ocima nenaviknutim na svjetlost tamne
strane, i poce borba, nemusti jezici laznim osmjesima pokusase
potopiti svijet, ali zivotvorna snaga dijece sprijeci ih da sve
pretvore u prevaru i neznanje. Kojom stazom hodis, trnje i zvijezde su
samo hologrami za one koji nikad nisu imali dovoljno, ali bo i rane su
tako realne, dovode covjeka u iskusenje da uziva u patnji, iako
posjeduje znanje o njenoj irealnosti. Prirodna selekcija je pala na
ispitu, izabrani su samo glupi, sebicni i surovi, kolo melje one
prostodusne, naivne i dobre, pravi hranu za tudju djecu, djecu koja su
tudja sopstvenim roditeljima i sama sebi. Nikad se nismo pitali da li
postoji drugi nacin, bolji za sve, da nam ne treba vjestacka svjetlost
da bi nasli covjeka, da su svi slobodni, od sebe i drugih, i to ce nas
stici, kad tad, zakucace na vrata i donijeti nam nase greske u crvenoj
koverti, sa markicom na kojoj je slika nas samih ali bez svakodnevne,
televizijske sminke.

---

Teske rijeci prepolovise svijet,
Djelici pakla ispali su nam iz dzepova,
Ne zelimo krivicu sto tapse nas po ramenu.
Zelje ljudi mijenjaju realnost,
Pa zasto je tako crna,
Valjda svi zelimo smrt i bijedu bliznjem.


Praznina

Rijeci spavaju praznine, ali ih ne popunjavaju, kroz njih duva hladan
vazduh, materija svemira nestaje u dimu, slika na nebu mlijekom i
nadama, zaspacu na 1000 godina, ne zelim da budim mrtve, nose tajnu
zivota koja bi mi zabranila san, jedino sto preostaje. Svjetiljke sa
neba salju signale, govore: "dodjite kod nas ima mjesta za sve i
svakoga ", ali odmahujem glavom, previse opipljivo da bi bilo stvarno.
 Zelim mrak jer miris je sladak,, ljudi postaju jedno, a u kosnici
nema matice, ni sarafa, ni temelja, samo tama.  Ne postoji x i y u
nasoj jednacini, samo agonija prezivljavanja, tezimo ovako bijedni i
beznacajni, u beskonacnost, al izvija se nasa realnost pod koracima
necega zovemo vrijeme, sto je oko nas, a jedino praznina ostaje kao
cinjenica, praznina bez vibracija.







Bojan Popić - Dugogodišnji apsolvent na Fakultetu za Saobraćaj i Komunikacije u
Sarajevu. Strastveni poklonik umjetnosti sa naglaskom na sedmu i
nauke, sa naglaskom na spekulativnu. Inače jako nekomunikativna i
namrgođena osoba. Bavio se svim i svačim u životu, i dalje pokusava da
nauči i radi što je više moguce stvari, i upozna što više različitih
ljudi/kultura. Tragični pubertetlija zaglavljen u tijelu odraslog
čovjeka.

Nema komentara:

Objavi komentar