petak, 23. rujna 2011.

Nataša Kupljenik

Nataša Kupljenik


Kako su pjesnici blokirali grad

Danas je padala kiša
ili nije, ne sjećam se više.
U jednom trenu došlo je do
blokade... pjesnici hodaju gradom.
Nose šarene kišobrane,
ljubičaste tenisice sa malim krilima.
Vidi, jednom je otpalo pero!
Svi govore o njima,
šuškaju "ššš! Pjesnici!"
Izvanredne vijesti na televiziji:
"Pjesnici blokirali promet!"
Danas se recitiraju pjesme,
izgovaraju stihovi.
Kultura je preuzela stvar
u svoje ruke.
Političari ostaju bez riječi.
Žuti tisak mijenja boju,
"in face" se skrivaju po ormarima,
ne izlaze na ulice.
Nema rasipničkih partyja,
ni šampanjca iz Kutjeva.
Danas pjesnici pišu "Državu",
daju Platonu lekciju,
Piši onu Šimićevu:
"Pjesnici su čuđenje u svijetu",
Dodaj: Imaju širom otvorene oči
kako bi vi progledali.


1.

Na rubu provalije kamenje,
ponor kao utroba vulkana,
lava - ne izvjesnost.
Skok!
Ne uspijem li
spržiti će me vlastita strast
prema slobodi.
Uspijem li
neće se dogoditi ništa,
baš ništa,
tek drugi će mlako pljeskati
proklinjujući mi majku sretnu,
u sebi, naravno.



Epilog

Pišem ti obgrljena zvukom,
odjevena u crno.
Povratak odbačenih pisama,
instalacija jednog vremena.
Traže od mene boje,
šarenilo dostojno ovih godina.
Popustim. Prilagodim se.
Autosugestija je čudesna stvar.
Odsutnost ispunjena kupovinama,
bezveznim stvarima.
U svakoj smisao zaborava praznine.
Svjesnost posljedice, kao kockar.
Gubitnik. Pobjednik trenutka.
Sve je dobro, spomene netko.
Nema nas, kako može biti dobro?
Nema te. Ni mene sve više nema,
tek more tekstova, neke slike...
Govorim o svojoj ostavštini.
Stvarima nahranite miševe ali riječi pustite
Pahulje čeličnog srca žive u njima.
Bio je izbor. Bila je privilegija
okrutnog staklenog zvona
ali o okrutnosti
ne znam ništa.
Generacija se otopila u blatu,
u bebi pelenama, biti prosjek,
ili ne biti ništa.
Živjeti, pjesniče, glupa je stvar.
Umrijeti ne možeš.
Smiješ se kostima
dok za godišnjicu čitaju tvoje pjesme.
Ni umrijeti ti ne daju.
Progone te.
Traže. Pronalaze.
Tvoje pjesme.


Maja je voljela avione

Maja je voljela avione.
Nisu bila teška čekanja
svaki dan u isto vrijeme
Čekala je.
Nikada nije došao.
Nije znala da su karte skupe,
sjedišta stisnuta.
Oni koji najviše trebaju doći
nikada ne dolaze.
Pratila je njihove petlje
kratkotrajnih susreta.
Sada zna:
Avioni su metalne ptice
što pojele su šarene ljude
koji ne znaju engleski.


-          Rođena 1982. U Kutini. Igrom slučajnosti, prkosa i ljubavi 2002.god. došla živjeti u Ljubljanu, devetu godinu živim na relaciji Slo/Hrv. Diplomirana slikarica, novinarka, soustanoviteljica tiskovne agencije MI-PRESS. Pišem poeziju i prozu. Tekstove objavljivala posvuda (na internetu - Balkanskom književnom glasniku, u zbornicima različitih pjesničkih susreta i festivala).

Nema komentara:

Objavi komentar