petak, 23. rujna 2011.

Valentina Vukman Zelić

Valentina Vukman Zelić

1.
I ja ću stati u red

Reci da ovo nije istina.
Da ovaj svijet zatvorenog uma
ne odlazi u ekstremnom smjeru.
Reci, iako s ove strane noći
razaznajem samoću na mnogim licima,
njenu oštricu u slijepim očima
kao nadu svjetla, u napuštenim podrumima.
Reci da krajnost postoji negdje u višim sferama,
laži o mirnim morima, o savršenim mjestima.
Oboji osamljenost crvenim bojama da ispuni naše živote,
i laži, kako je ukusan osjećaj bitka,
laži, da poznaješ granicu
iznad koje se prostire pogled povrh velova
što skrivaju ljepote nebeskih čudesa
drugih dimenzija.
Za one koji su otvoreni za njih.
I ja ću stati u red.


2.
Na obodu kruga

Moj otac i majka su mora,
vino i snovi razonoda.
U ponoć grli me nada,
kroz modre oči neba
jecaji sviću kao zora.
Na čelu pokoja bora.

I zakon. Ponešto se i mora.

Ne pitaj što je ispravno, a što ne.
Nikada to nisam znala.
Ne očekuj da će itko razumjeti,
potragu za izgubljenim obalama,
ni pjesmu o pramenu budnog jutra,
što nastala je u predvečerja razderana.

Moj otac i majka su mora,
ja rijeka sam u svojoj struji.
Pjenušavi mlaz kapljica neznanja,
nagovještaj svjetla u prorezu beskraja,
zaigrana iskra početka i kraja.
Na obodu kruga.


3.
Za nas bez osvrtanja

Ponovi molitvu dječju zahvalnu
upućenu anđelu mira.
Za male ljude, velike svjetove,
nas bez osvrtanja iz daljina.
Oko hrama cinizma
sakupi kolaže minuta,
rasute kaplje šarenih sati.
Da ih ne otpuhne zviždući vjetar
prožet mirisom zrelih voćnjaka.
Ukradi vrijeme što klatna prate,
prelistaj listove duše,
i još nešto, jako važno,
ne zaboravi ponjeti zagrljaj.
Prenesi ga mostom,
možda se spoje
vijekom razmaknute obale.


4. Vi

Kad odem, u tuđim cipelama
broj većim, poklonjenim od srca,
s krhotinama nade u džepu
što sinoć ostavih je za danas,
Vi ćete ostati tu.
Pod koprenom vjerovanja,
godinama, dok led ne smrzne
osmjeh na uglovima usana
osluškujući i osvrćući se,
Vi će te ostati tu.
Zatomivši moju odsutnost u pramenu tišine,
zbog zadovoljstva ili radosti
Vi će te ostati tu,
sa šutnjom vlastitih misli
čekati nagradu zaborava.


5.
Sve veliko je kad nemaš

Sjenica,
u sjeni prosijanog sunca.
I pada, pada noć lišena zvijezda,
bira utočište.
Sve veliko je kad nemaš.
Pijan nemaš  ni svjedoke.
O kako je lako potonuti.
Utopiti se sam u sebi,
kad sleđena lokva,
podsjeća na more.


6.
Heraklitovska
neponovljivost trenutka     

Vječno će kišiti riječi,
zvijezde zbog želja padati,
tišine iz daleka iskriti,
svježinom zore mirisati.
U buketima slane čipke
otoci vječno će plutati,
vremenom odvojeni trajati.
Nebeske krijesnice
nad njima, uvijek će blistati.
I sutra, ulicom,
vući će se lutajuća samoća,
dan sporo odkliziti u zaborav,
ples će posustati,
ponestat će pokreta.

Treptajem,  zaustavi
neponovljivost trenutka.
Borama ga preboljevaš.


7.
Molitva za dječaka

Ne dopusti buri da rasprši snove,
ni jugu da otrgne nade.
Ne dozvoli mudrosti,
da zatoči igre prerano odraslog dječaka.
Ne daj pogledu da pobjegne
od glasa slomljene istine,
ni srcu, da ga zazidaju
u ledene zidove.
Ispruži ruke daru poruke,
na dlanovima da se bjelasa.
Zagrli  izlistane boje zore,
one su molitva svih svitanja.


8.
Nezapisano

Gadljive su nesavršenosti
napuklih  htijenja u egzilu,
što spotiču se o kamen samotnik.
Maslinikom nezapisane djedovine
miriše zemlja, povija se korov,
motike zvone.
Zgrčen na stijeni bol.
Krajolik bez vrijeska,
iskrčen,
vrišti na vrištini.


9.
Vjetrovi su uvijek mladi

U izdanku proljeća, 
vjetrovi uvijek mladi
vidarski brišu bore oranicama.
Ruka, zaustavljena u nastojanju
da okrene kormilo godina.
Zagrljaj pogrbljene sjene
oduzima snagu veličajnu.
Kapetan pod jedrima oblaka,
spokojno tone u san.



10.
Bez povoda

Topi se asfalt od usijanja
među betonskim blokovima,
bez crvenih krovova,
u gradovima  neprevodivih imena.
Staza pod čizmom bježi od trulog naslijeđa,
prema zemljama neobilježenih granica.
Zapakirana htijenja baci kroz prozore,
bez povoda istok svjetlo porađa.




11.
Bez proljeća uživo

Grad zgnječen olovnim jugom,
korača kroz tišinu, anonimnu.
Poput ljudi koji nemaju tajni,
kao da se želi nepovratno izgubiti,
u zvucima kaplji što ljube kamen
i njegova stoljeća.
Ulice u koje sam navraćala,
u kojima sam u sjajna svitanja
male svijetove otkrivala,
smijući se spajaju  se u zagrljaj vodene rijeke,
u čijoj utrobi izgubih vlastiti trag.
I nakon tisuću inkarnacija
u kakve smo se ljude pretvorili?

12.
Beskućnici

Obični ljudi, pod kratkotrajnim
prosinačkim božanstvom
što zapada niz obrub blijedog neba.
Beskućnici na marginama.
Licem u lice sačekuju sumrak
pod ruševnim krovovima derutnih zgrada,
u čijim zaprljanim staklima, zrcali se
odsjaj mlakog svjetla mjesečeva srpa.
Kao čaglji iz skloništa s dva oka u glavi,
i zločinom za koji smo krivi,
lutaju ulicama ponoći.
Obični ljudi, van korica društva
što u kazalištu ovog svijeta
zauzimaju neobilježena mjesta.
Beskućnici ne stoje pod barjacima,
jer hodaju suprotnim stazama
od onih koji obnavljaju svijet.


13.
Moći htjeti

Treba moći osjetiti kišu na licu,
razumjeti,  šapat klasja u vjetru.
Treba htjeti zagrliti bijele šume,
osluhnuti, šuštanje mrzlih grana  jele.
Treba znati u trnju pronaći pupoljke,
cvijetne vijesnike topline.
Treba vjerovati sinjem galebu
što nadljeće olujne njive.
Treba htjeti, opstati.




Valentina Vukman Zelić

Rođena 1963. u Dubrovniku. Piše poeziju i kratku prozu. Poezija joj je prezentirana na više međunarodnih  festivala i natječaja, nagrađivana i uvrštavana u zbornike. Članica je Matice Hrvatske i Udruge Spark  iz Velike Gorice.
Do danas objavila tri zbirke poezije:
·         Blago moje skrivene škrinje
·         Zatajena
·         Uglazbljeni koraci

3 komentara:

  1. Bravo, Vale!
    Sjećaš li se, rekao sam i napisao da ti ovakve teme nedostaju da postaneš potpuna pjesnikinja? Općeljudske, altruistične. Eto i tih misli i stihova, pohodili su te! Bravo!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Draga Crna ptico, prijatelju, čitam niže komentar i mislim da nisi bio umoran, draga Ivana samo je organizator ove predivne manifestacije koja nadam se neće ostati na ovome. Ove pjesme su nove i nove čekaju nas dvoje koji imamo velikog posla, ako si još ZA, jer sam se vratila ;)

      Izbriši
  2. Umoran sam bio jučer, oprostite, imenjakinjo Ivana, nisam pažljivo gledao kamo stavljam komentar.
    Zašto ste odustali od pjesnika za promjene? Ovih trideset jedan, jesu li to svi? :)

    OdgovoriIzbriši