petak, 23. rujna 2011.

Dijana Pekić


Dijana Pekić
Skrivena vrata u tvom srcu
Misliš li da je istina daleka
izvan tvog dosega, u tihim uvalama skrivena?
Misliš li da je samoća teško opipljiva?
Strepi nad tobom i u najbučnijim ulicama,
u najpustijim otajstvima svemoćnosti.
Misliš da je istina univerzalna,
da ti je teško dostupna?
Misliš da drugi dobivaju prilike,
a ti još čekaš pravi trenutak?
Postoje samo virtualne brave
za koje svi misle da imaju ključ-
postoji milijardu vrata,
milijardu brava i milijardu lokota-
Na tebi je hoćeš li ih zaključavati
ili ćeš tražiti pravi ključ da otvoriš svoju sudbinu.

Gledate li horrore?
Cijeli svijet je stranac,
u trenu kojim bivaš najtiši
koliko god mislio da si najviši,
postaješ privid srušeni;
samo prazan si, samo šapat si
Polako se mota tvoj dugačak lanac,
u jednom trenu bivaš najviši
u drugom vec si privid najtiši,
ostaješ sam u trenu ludosti;
ne brini, još budan si.
Daleko je tvoj odlutali pramac,
oko tebe starac mota svoj dugački lanac,
daje ti privid da nisi u samoći samac,
da svijet je igra, a ne stranac.
Nemoć iščekivanja sudbine
Koliko prostranstava samoće
je potrebno da se ne osjećaš čovjekom,
da sve zaboraviš i
utones u zaborav?
Koliko bespotrebnih pitanja
trebaš postaviti da osjećaš se bolje,
da se pokriješ veom srama i
šutiš zauvijek?
Nisi li samo biće,
koje pokriveno rukama u mraku sjedi
i plače;
koje bespotrebno udara u zid
jače i jače?
Nisi li samo dvonožac,
koji živi sve kraće?
Nešto čemu dajem smisla
Ljubavne pjesme samo su ludost
za one romanticno lažne
jer oni sto umiju dati riječi snažne
u sebe ih pohrane kao mudrost.

Ljudsko
Sklopim oči… vidim ništa
tminu ne vidim, ne vidim svjetlo.
Ja sam laž… ljudsko neznanje,
neistina sam… ljudska tmina.
Ja sam nitko -
ja sam psina, korov, taština.
Nema me.. ima me nigdje,
nema me.. ja sam praznina.
Sklopim oči.. vidim sve.
tminu osjetim, osjetim strah
Ja sam strepnja… ljudska magla.
Ja sam svatko
ja sam patnja, muk, iz pakla.
Ima me… nema me svugdje.
Ima me.. ja sam …
BOL

Lakoća postojanja
Sve tako lagano je, pogledaj,
tvoje bivstvo pluta morem lakim
tvoje želje u svakoj zvijezdi dišu
tvoje ruke svoju knjigu pišu,
a duh tvoj univerzumom sebstvo nalazi
planet Zemlja kao stranac te pronalazi
tijelo tvoje kao vanzemaljac luta
ides ravno pa skrenes s puta u divljinu
to slucajnost nije nikakva ni u cilju sama
tvog bivstva svemir to je,
svjetlost je,
a ne tama.

Uzaludno traženje
Tražeći sebe, ništimo se uzajamno,
padajući ispod dalekih zvijezda
…i nedostižnih livada samoće,
tiho uzdišući i pitajući se
ima li pijeska dovoljno, dovoljno zemlje
…da budu pokopane naše težnje, naši snovi.
Tražeći nehaj, ništimo se bezrazložno,
padajući onkraj nijemih zvijezda
…i osušenih livada nevinosti,
tiho govoreći i zabrinjavajući se
ima li dovoljno svemira
…da naši ostaci postanu naši snovi.


Spoznavanje svijeta
Kad fotografiras sebe
ulazis u srz svog bivstva
ti centriras aparat i namjestas svoje tijelo
ti si iza, ispred i u fotografiji
-svjedocis svojim metamorfozama
Tek kad sebe spoznas
umijes spoznavati svijet
Kako se svađamo
Komplexe da liječim
da učinim se većim,
riječima da ubijem te kao muhu,
kao nerođeno dijete u trbuhu,
da ne bih osjetio bruku,
pojeo psovku suhu,
jezikovu juhu..
Isplati li se zvati se čovjekom
dok zoveš se tuđim projektom,
dok riječi ti ispravljaju,
misli sakate,
novac namamljuju,
dok se vješto tvojim uspjehom bahate..
um da ti proliju
kao ateistu hostiju,
ideale učine prostim..
ja to ne bih mog’o da oprostim.


Ruke iz perspektive očiju
Moje ruke su premalene
da uhvate stvari velike
samo slažu bombone šarene
na noktima njihove preslike
prenose misli u metrike
Skidaju šminku tešku
u samoći pletu se u mrežu
pa prst po prst rastavljaju
čineći melodiju i tonove lakim
a šminku ne razmazuju
pred očima svakim
Pred san ruke pod jastukom stoje
razdvojene, čiste, same- u dvoje
kao da se jedna bez druge boje
da bit će drukčije, da neće biti svoje.

Slow e-motion
Podsjeti me
sto znači bez briga ljubiti svom dušom
dirati dok dodir iz vatre prelazi u buktinju
i gledati u oči, osječajući sve čulno
Podsjeti me
sto znači biti nesebičan u sebičnom svijetu
gledati onog drugog u masi i vidjeti samo njega
i dirnuti dok staje univerzum
Podsjeti..
na ono sto snivamo
čemu se potajno nadamo
čemu strepimo
..
Ali, ovaj svijet je lažan
i moji osjećaji kao pornografija
stoje
dok razdiru ih ništavna očekivanja
sram od postojanja istih
i osjećaja vise nema
Ja se bojim biti žena

Pismo Bogu
Ponekad je teško drzati sve uzde u rukama
i poželiš nekome dati bar jedan konopčić svog života
ne da bi ti lakše bilo, već da osjetiš da netko se brine
U svoj toj samoći koju tiho prigrliš i ne razumiješ svijet
želiš se truditi, ali kao da sav taj trud u startu nema osovine
jer sve sto ima atom u srži se raspukne, odleti, rasprsne
na čestice koje samo vidiš ti i nitko vise
Ponekad nije lako gledati svu tu silnu nepravdu
svojatanja, odbacivanja ili neprihvaćanja bivstva onog drugog
i iz navike odmahnes rukom jer prijašnji trud umro je zanijekivanjem
Bože, čuješ li me?
Cio životni vijek pokušavam shvatiti dokle ljudstvo seže..
Do prve lokve krvi, prve igle, prvog sexa?
Zar sve drugo nužno mora biti provalija
kao koprena nedužnosti koju je umrljala prva kaplja krvi
i sve ostale nižu se po principu iste
i svi umovi su sami, nemaju sposobnost umrežavanja
Bože.
Ne želim više biti individualno siroče


DIJANA PEKIĆ
            091 9192589      
Put sv. Jurja 4, 23232 Nin
dijana.black@gmail.com
Dijana Pekić rođena je 21. ožujka 1987. godine u Zadru.
Budući da je ljubav prema pisanju i izražavanjem prisutna “od malih nogu” upisuje studij kroatistike i južnoslavenskih filologija 2005. Godine u Zadru te je trenutno prvostupnica na prvoj godini diplomskog studija hrvatskoga jezika i književnosti.
Dosad je napisala dvjestotinjak pjesama, od kojih je objavila ili recitirala desetak u lokalnim studentskim časopisima i književnim večerima.
U svojim pjesmama nastoji izraziti sve emocije, poglavito otuđenost, u čijem svijetu individualac prežiljava izvan grupe.
Eksperimentira i u fotografskim vodama, izražavajući trenutke koji se oslanjaju na ekspresiju pokreta umjesto riječi.

Nema komentara:

Objavi komentar