utorak, 6. rujna 2011.

Željka Košarić - Safiris


NAMASTE
Namaste…
Poštujem mjesto u tebi
U kojem obitavaju Ljubav,Istina i Mir
Svakoga trena to ponavljam u sebi
U dušu tad ulazi svjetlosni vir.
Kapljica jedna, o božanskom zbori
Nova kaplja pada kao melem na ranu
Neka nova čini se, kao da romori
Nudeći mi Svjetlost kao duševnu hranu.
U tom trenu sve izgleda apsolutno lako
Kao da je koprena dignuta sa čela
Pitam sebe: zašto nije svakog časa tako?
Odgovor već slutim:sama si to htjela!
U zemaljskome svijetu, blagoslov nas čeka
Sklopljeni dlanovi tek maleni su dio
Izgovorena riječ Namaste – svjetlosna je rijeka
Koju čovjek današnjice još nije usvojio.
Namaste…
Poštujem mjesto u tebi
U kojem obitavaju Ljubav,Istina i Mir
Svakoga trena to ponavljam u sebi
U dušu tad ulazi svjetlosni vir.


NETKO POSTOJI
Netko postoji
Nevidljiv očima mojim
Tko oduvijek čuvao je mene
Koga nazvala sam Anđelom svojim
I kad tužne misli
Rojile su se poput pčela
I kad govorila sam
Ono
Što u srcu svome osjećati nisam htjela
Pa i tada
Kada, okretala sam pogled
Od svjetlosti ka tami
I u tome trenu
Netko
Ljubavlju svojom, ljubav moju brani.
Netko postoji
Nevidljiv očima mojim
Tko oduvijek čuvao je mene
Što vidljiv je samo Njemu
Što prati me kroz život moj
Kao što tijelo ima svoju sjenu
Taj Netko
Što prati me
Dok moj vrtuljak, životni se vrti
Što govori mi da postoji
Život nakon smrti
Jer da nije tako
Zar bih mogla čuti
Riječi s Neba, baš ovako lako
Netko, tko uvijek je tu za mene
Vidljiv samo srcu mome
A nevidljiv očima mojim
Što poručuje mi
Da prepreke na svom putu
Neka se ne bojim
Jer da ćemo
Sve to, zajedno mi proći
I da svakog na svom putu
Netko čeka
Tko će mu pomoći
Netko postoji
Nevidljiv očima mojim
Tko zauvijek čuvati će mene
Kao što čuvao je i do sada.
Da ga vidim
Potrebno je naći mjesto
U svom srcu
Gdje nalazi se
Ljubav, Mir i Nada!


U BOŽJE IME
U Božje ime ratovi se vode
U Božje ime vojske zemljom hode
U Božje ime prolijevaju se krv i znoj
U Božje ime ruši se mir
Ruši se ljubav
Svijet se čini kao da nije tvoj.
Kažu da je volja božja uzet’ mač u ruke
Kažu da je blagoslovljeno neprijatelja
staviti na muke,
Jer u Božje ime dozvoljeno je baš sve,
Zašto nitko ne posluša
Glas savjesti svoje
Jer odgovor tada na sve bit’ će NE!
NE kad mržnja gospodari srcem svim!
NE kad ljubav nema veze s tim!
NE kad ratom sporovi se vode!
NE kad majke odbacuju djecu koju rode!
NE kad laž se govori, a istina zaboravlja!
NE kad napušta se život u cvijetu mladosti i zdravlja!
NE kad tuga umjesto radosti vlada!
NE kad ljutnjom ispune se dani!
NE kad zaboravite Božju Dušu
I osjećate da ste sami!
NE kad drugom ljudskom biću želiš samo zlo!
NE poželi mržnju drugom, jer, vratit’ će ti se to!
NE kad pokajanje na ustima samo nosiš!
NE kad ljubav ne poklanjaš, već za nju samo prosiš!
NE kad umirućem odbiješ pružit’ čašu vode!
NE kad zaboravljaš roditelju svome ići u pohode!
NE kad ogovaraš, a u duši zavist sviće!
NE kad ljudi pričaju lažne priče!
NE kad osvetom ispunjavaju život svoj,
A duše ljudske tad na vatru sliče!
NE kad djetetu oružje u ruke se daje!
NE kad u dušama borba traje i traje!
Jer u Božje ime o ljubavi treba da piše,
Jer u Božje ime radost treba da se širi!
Duša s dušom da se miri,
I tek tada grijeh će da se briše!
Kad umjesto mržnje, ljubav isijava,
Kad umjesto laži istinitost vlada
Tko u Božje ime može rat da vodi?
Kada svjetlost jednom dom vaš pohodi,
Svakoj duši jasno bit će,
U Božje ime, voditi se mogu,
Samo ljubavne priče!


ODJEĆA ZA DUŠU
Svako veće, svakog jutra igra se nastavlja
Iznova i neprestano tijelo se obnavlja
Vodom ispiremo nečistoću svi sa kože
I ne mogu ne upitat’ ponovno te Bože ;
Koju odjeću da odjenem danas svojoj Duši?
Jer kad gledam dnevne vijesti , moj se svijet ruši
Kao da bi crna boja bila ponajbolji prizor
Zar je stvarnost sve što nudi radio i televizor
Potiho … unutar mene , šapuće mi tihi glas ;
U Odjeći Ljubavi ti potraži svoj spas,
U što ćeš da odjeneš Dušu, ti odijevaš i tijelo
Odjeća su ; tvoja Misao … tvoj Govor … tvoje Djelo.
Misao je kao voda kojom osvježavaš otežalu kosu
Nalik je na kapljicu , na srebrnu , jutarnju rosu
U bistrini odražava svu mudrost svijeta
Ishlapiti na suncu može ili pomoć cvjetiću da cvijeta .
Govor ljudski kao ton je s anđeoske strune
Utješiti Dušu može kao klupko tople vune
I ranjavati srce ,izbosti ga tvrdim mačem
Uništiti prijateljstvo , natopiti oko plačem.
Što je Misao ako izrečena nikada nije
Što je Govor ako laž se iza riječi krije
Odjeća za Dušu satkana je i od naših Djela
Ukras ili štit od srama kad pokriva naša tijela .
Svako veće, svakog jutra igra se nastavlja
Iznova i neprestano tijelo se obnavlja
Pokrivamo golotinju jer sram nam je usađen
A što vrijedi pusti hram od zlata
Ako Ljubavlju on nije izgrađen …


GRAĐANIN SVIJETA
Moja domovina je Univerzum cijeli
Granice ne postoje, različitost me veseli,
Gdje svaki atom u Svjetlosti cvijeta
Sretna sam u duši Građanina Svijeta.
Putujem prostranstvom, galaksije me vole,
Ne poznajem oružje,ovdje nema kontrole
Koja stavlja biljeg na putnikovu dušu,
Svi vjetrovi me grle, iz smjerova svih pušu.
Kazuju o Vrijednostima koje duša krije
To kapi su Izvorske iz kojih srce pije
Kad čovjek je okružen patnjom ili strahom
I vjeruje da konačnost je okrunjena prahom.
Tad Građanin Svijeta na put dalek kreće
I slične duše pri tome susreće
Jer slično se sličnim uvijek privlači
Pri tome se bude usnuli Spavači.
Koji ljudskost dijele na bijelo ili crno
Rukama odašiljaju puščano zrno
Preko neke izmišljene granične crte
Riječi tu ne vrijede, riječi su škrte.
Tek silom pokazuju tko „pravedna“ je strana
U rukama tko drži moć,a sloboda je hrana
Kojom gladne duše na mamac svoj vežu
Kao riblje jato, hvataju u gustu mrežu.
Vjekovima sve je isto, granice snaže
Kidaju se, rađaju se, postavljaju straže
Bijelo, crno,tvoje, moje…ili , sve je naše!
Uzvici se svijetom šire, kako kome, u taj čas paše.
Moja Duša sve promatra, glumci se smjenjuju
Tek uspavani uspavane u igrokazu zamjenjuju
Pa mi Svemir šalje krila, bezgranično snažna
Kojima poletjeti ću s pozornice što je lažna.
Tad ugledam Univerzum, Domovina to je moja!
Bezgranično On pulsira u tisuću boja
I sve sljubljene su, a svaka je cjelina
Ovako udružene ,sve izgleda k’o bjelina.
Da, moja Domovina je Univerzum cijeli
Granice ne postoje, Različitost me veseli,
Gdje svaki atom u Svjetlosti cvijeta
Sretna sam u duši Građanina Svijeta.


MIR SVIM BIĆIMA
Kada pitali bi prelijepu planetu
U Galaksiji Mliječnoj što kroz svemir jezdi,
Koje riječi rekla bi ponajmanjem cvijetu,
Ili ptici plavetnoj što u krošnjama se gnijezdi?
Koje bi to misli uputila ljudskom biću,
Životinjskom, kristalnome ili biljnome svijetu,
Kakvu bi bajkovitu ispričala priču
O paperjastoj golubici i slobodnome letu?
Što pjevala bi rijekama, jezerima i moru,
Kad milozvučnim tonom šaputala bi stih
Koji ljubio bi i planinu i goru,
Kojim bi to riječima grlila sve njih?
Ili… sve nas…
Čovječanstvo zemaljsko – zvjezdanog korijenja,
Koje u zaboravu i po duši gazi,
U potrazi prepunoj materijalnog znamenja
Domaćina svoga niti ne opazi.
Možda dijelila bi blagoslove svoje
Svjež zrak, čvrsto tlo, riječni izvor pitki
Kišne kapi, sunčev trag, sve dugine boje,
Lahor mek, bure dodir, snažan i britki.
Ili bi šapatom što srcu je čitljiv
Dotaknula nutrinu tek izronjenim pićima
Uputila pogled, mio, ljubopitljiv,
I Tišinom izrekla : Mir svim bićima!


BUDI PROMJENA!
Kakve su ti misli,
Kojom ih bojom bojiš?
Biraš li riječi,
Il’ ih sumanuto prostorom raznosiš?
Kakav je kroj kojim dan svoj krojiš
Kakva su dijela kojima se ti ponosiš?
Dok za mirom vapi cijela planeta
Zašto nemir svoj, da raznosimo dalje?
Kad je rukom našom, već počinjena šteta,
Na tren ja promjena ću biti
Kojom srce moje, svoju Svjetlost šalje.
Promjena sam…
Utihnuta misao…
Kad bijesna rulja svijetom hodi.
Neizrečena riječ…
Kad sve se samo na vrijeđanje svodi.
Udah… izdah… svjesna mijena…
Podatna k’o pamuk, čvrsta kao stijena.
Osmijeh…
Ponajljepši dio odjeće moje.
Zagrljaja bezbroj…
Topli, ljudski, ili oni, svjetlosne boje.
Smirenost…
Na životnome autoputu smjerokaz primjećujem.
Vjera…
Sve dešava se s razlogom, dušom zamjećujem.
Prihvaćanje…
Kroz Tebe čovječe, moja duša spoznaje!
Zajedništvo…
Jedini je put kojim prijatelj se prepoznaje.
Mir…
Ako nemam ga u sebi, što da širim dalje?
Ljubav…
Valovi energije koje Svemir svima šalje.
Slobodna volja…
Početni impuls kozmičkoga slijeda
Alfa i omega, unutarnjeg reda.
Promjena sam…
Dok za mirom vapi cijela planeta
Zašto nemir svoj, da raznosimo dalje?
Kad je rukom našom, već počinjena šteta,
Na tren ja promjena ću biti
Kojom srce moje, svoju Svjetlost šalje.


DIJETE PRIRODE
Udišem svjetlost
Polako … sve sporije …i tiše ,
Nemarno odbacujem odjeću sa sebe
Opijam se bojama sve više i više ,
Darujući kožu hladnoći , neka trne, neka zebe
Leptire dozivam nek’ odjeću mi kroje
Bubamare i lišće povezujem u vijenac
Rasplićem pa sakupljam uvojke svoje
Koje umio je jutarnji rosni zdenac .
Dijete sam Prirode
Njezin vjerni podanik i svjetlosni ratnik
U pijesku pronalazim kristaliće mira
Ostavljam drugoj duši ukopani zlatnik .
Kad pogledam u nebo
Jutarnje il’ zvjezdano, noćno
Osjećam se slobodno
Prirodno i moćno .
Tada
Udišem Svjetlost
Polako , sve sporije
I tiše ,
A Priroda u meni ,
Iznova
I iznova stihove piše .


SANJALICA BUDNA
Mekano, tiho otkucava sat
Modra je svjetlost prekrila svijet
Nestao u daljini je koraka bat
Uplovio u san, i kamen i cvijet …
Nježne su strune pustile glas
Melodija ispunjava sad svaku dušu
Pristigao je ovaj bezvremeni čas
Kad srce zaboravlja na samotnu sušu …
Stapaju se zvjezdane svjetlucave kapi
Za njima se slijeva vodeni vir
Svjetlost povremeno kao da hlapi
I sve čini se, to prirode je hir …
Ali na proplanku Biće jedno stoji
Pogledom prati nebeski svod
Kao da iskričave planete sad broji
Ili očekuje svemirski brod …
Mislima doziva budućnost svoju
Mašta joj oblikuje događaje nove
A Svemir se smiješi tom nestašnome kroju
Jer bezbrojne su duše, poput duše ove …
Sanjalice budne, što lutaju po svijetu
Riječima i kistom oslikavaju dušu svoju
Nalikuju mjesečevom zaljubljenom cvijetu
Ponoćne zrake kad skupljaju u roju …
Mekano, tiho otkucava sat
Modra je svjetlost prekrila svijet
Nestao u daljini je koraka bat
Uplovio u san, i kamen i cvijet …


UNUTARNJI NEMIR
Moje je Svjetlo
Moja je i Tama
Isprepliću se obje strane, nitima se vežu,
Čas prevladava jedna, čas suprotna joj strana,
Misli šire pepeljasta krila
Kroz prostor i vrijeme, do beskraja sežu.
Galopom se propinje taj nemir u meni
Kao podivljali Pegaz poletio bi rado
Kopitima udara po čađavoj stijeni
Bukom traži buku, podivljalo stado.
Nudi svoju snagu, vjetropirast to je zov,
Gdje svjetlost je magličasta kao oblak sneni
Požuruje nestrpljivost, poziva na lov,
Budi nešto buntovno u ratnici-ženi.
Mir se tada čini kao daleka oaza
Jer duša je poželjela iskusiti stanje novo
Strmovita je i pustinjska kamenita staza
Do nutrine dopire tek poneko slovo.
Moje je Svjetlo
Moja je i Tama
Isprepliću se obje strane
I kad misli nemirom se pletu
Ponekad popusti davno sagrađena brana
Tad Duša se prepušta slobodnome letu.

Željka Košarić – Safiris, rođena je 13.03.1967. godine u Zagrebu. Po zanimanju stručna prvostupnica (baccalaurea med.tech.) sestrinstva, obiteljski aromaterapeut i aromamaser. Tijekom odrastanja postaje svjesna unutarnjeg svijeta, koji se nakon Reiki inicijacije 1998.godine, živopisno pretočio u stihove. Kroz poeziju otkriva svoj unutarnji svemir, ispunjen duhovnim vodičima, anđelima, energijom samoiscjeljivanja, iscjeljivanja čovjeka i planeta Zemlje.
Objavila je zbirku pjesama Zvjezdani šapat Duše (2009), te su joj pjesme i priče objavljivane u Zbirci poezije Erato ’04, Webstilus Zbornik(2010), Priče iz knjižnice-“Pod starim krovom knjižnice“(2011)
Blog Zvjezdani šapat Duše nalazi se na adresi

Nema komentara:

Objavi komentar