petak, 23. rujna 2011.

Jasmina Vinčić

Jasmina Vinčić

*
Plućima plesala je grmljavina.
Munja bila je crvena,
još vatrenih boja, iza zatvorenih očiju.
Tako je došla vjetrovito,
prozračno, dižući zagušljivost
asfalta.
Kiša sa ne bijelim oblacima.



*
Tužne suze
Teku
Ispiru, operu li ikada?
Kako je biti sam među tolikim ljudima
Kako je lutati među njima
Kako je gledati ih takve
Kakve?
Nikakve, snažne i polovične
Kako biti?
Kako zaboravimo živjeti?
Koliko puta dnevno rodiš se sam
 u sebi,
 nov, cjelovit, čist ko suza
Valovi u biću ispuzali su
iz očiju, slani, prejaki
Valovi




*
Ljubav je samo ljubav.
Nije ona ničije obličje.
Ničije ime.
Ljubav se seli.
Posuđuje ljude.
Pronalazi mjesta.
Nove načine kako bi se pokazala.
Ljubav je živa.
Dođe u jednom trenutku, na jedno
mjesto.
Kad ode,
znaš što je pojavi se drugdje.
Tako je sinoć sastavljao riječi
 i misli netko u tišini.
Zašto se onda kaže
ja sam ljubav…
Jer jesi.
Ljubav raste.
Zato kažem
Ljubav je samo ljubav
Zatvoriš li je, poput vode
naći će put. Dobar dio izlit će se
iz tebe.
Ljubav raste, zašto ju zatvarate.
Zatvarate ju imenima, mjestima, osobama
gdje ste se sreli.
Ljubav je iskrena, zašto se okorištavate
Tada boli.
Boli u bol u dubinu za koju
 ni ne znaš da ju imaš.
I tada je s tobom.
Svijetli ti i čuva.
Ljubav je odlučna
To će pokazati neodlučnima,
neće  se ni snaći.
Sve kako bi pokazala i to je lako.
Ljubav je brza, ne čeka, dolazi, igra se,
liječi, uči, čuva…
ljubav zna što vam treba.
Zna čime iznenaditi.
Zahvaljujete li?
Gleda vas iz svakog kutka
Nije ono što ste vi mislili
Ljubav je samo ljubav. Ljubav. Svačija.



*
Kada si primijetio
paučinu, nit koja leti jesenjim danom.
Kada si primijetio obojano lišće,
ali čekaj malo ima i onog
po kojem se ne da naslutiti-jesen.
Sunce je sunce!
Sve sjaji kad se ono otkrije.
Pogledaj.
Ovo nije obično doba.
Ptice lete češće, ne mislim na
Selice.
Bubamare kao odnekud odjednom stvorene.
Mušice, leteći mravi, pauci
sve to vidljivo je suddenly.
Zaista što se probudilo.
Procvalo je što iz vremena
u kojima smo bili.
Kako je moguće?
Mogućnost je ponovljiva.
Što mi je dokaz? Trebam li ga?
Ispred su krošnje. Blistave kao
poslije kiše.
Ovaj put okupane suncem, vjetrom
u njima, samom prirodom što se
odlučila ponovno igrati.
I moj pogled, pozvan je njima.
U nebo spušteno na Zemlju.
Primijetio si.





















*
Nisam ovo ja
Ni itko drugi
Ako možeš, budi tu
uz mene.
Ne gledaj me
Ne govori o meni.
To me ne zanima.
Što mi možeš reći, a da već
ne znam
Mislim, sanjaš i pričaš
samo o sebi.
Jednom ćeš shvatiti.
Čudno je zapravo to,
kako nemaš što reći.
Zaista neobično.
Stvoreni od života, svjetla,
vode, topline, ljubavi
vjerujmo u to.
Zar je to teško?






























ŠTO SE DOGODILO

Reći ću ti ime, jednom
ne previše glasno.
U zlatno narančastom oblaku
svijeća, svjetala, lampi
svuda okolo razbacanih
po redu.
Razumjet ćeš odmah, dati
znakove olakšanja. Sjesti.
Na rub.
Ispitivat ćeš me gluparije.
Strpljivo ću odgovarati, čučnuti
u razinu očiju.
Tako ćemo razgovarati.
Biti sretni, nasmijani iznutra i
izvana.
Ispunjeni.
Ja ću pričekati, dok ti
šaraš ime na bijeloj
stranici, i zapravo se pitaš
zašto baš na toj stranici moraš pisati, a ne
kao kod svih.
No dobro, pomireno, gotovo izvan
ovog mjesta, sastavit ćeš
slova, riječi i reći mi
to je poruka.
Bit će mi drago. Predrago.
Kasnije ću je pročitati, ne jer sam
bezobrazna.
Nego
Od radosti, svjetlećih,
iskrećih očiju.
Tebi neće biti jasno.
Ali čut ćemo se,
vidjet ćemo se opet.
Stalno.
Dotaknut ćemo
se rukama
preko njih do srca.
Opet ćeš narasti do neba.
Osmijeh će ostati na licu.
I ljubav.
Kruna.
Kišnog dana,
još malo pa ljetnog,
kasno popodnevnog
lijepog, smiješnog, pametnog
neobičnog dana.
To se dogodilo
*
Moje čudo od želja
stoji u hodniku.
Ne znam, ja to još.
Čujem zvuk razgovora.
Nagovara me, znatiželjno…
neka pogledam prema kocki u
kojoj se nalazi.
Jesam.
Tamo je čudo od želja.
Dok ja postajem val na vodi,
sve što stignem, taj tren.
Jer ipak…
Čudo od želja, živo je prkosno
nasmijano.
I ja bih se smijala.
Ali neću, previše ga volim.
Zanimaju me oči.
Čudu od želja
oči su vršak svijeće.
Oči su iskre. Sve boje. Bljesak.
Svijetlo.
Sve što treba.

*
Netko, ne.
Nego,
Tko mi neće povjerovati;
kad kažem ne znam kako dalje.
Tko.
Možda ni ja sama.
Ha sigurno možda.
U što nemam povjerenja.
Zašto ga nedostaje.
Vremena, katkada.
Možda zapravo stalno.
Ili vjeruješ ili ne.
Kratko i jasno.
Zašto neodlučnost.
Tko je izmislio, njihovo značenje,
značenje riječi.
Tko je zarobio shvaćanje.
Kaže se nitko.
Mene zanima što?




*
Ocean tvojih očiju 
kupa me u svježini plavih zvijezda
dok osjetila obamnjuje 
hladan zrak.
Mirišeš na djetinjstvo
Srce ti je kugla puna pahulja
Koje lete naokolo
s tisuću želja.
Hodam u velikom balonu kroz sjenke padnutog oblaka
s tobom dugom cestom,
čini mi se nema nikog
osim smijeha.
Osim cigareta što bojaju beskraj.
Laki koraci nas spajaju,
duga leprša,
a duša nema crne rupe na tijelu.
Idila? Ovo nije idila!
Još jedna pjesma!
Jedan osjećaj!
To je sjaj Nirvane
Toplo ljetno sunce što se rađa u hladnoj krvi valova svjetlosti
i mekoći mlake kišne pare.
Ocean tvojih očiju...
Mirišeš na djetinjstvo.
Šalica čaja , tako su vrele ruke tetovirane žilama,
nježne u svojoj bjelini.
Opusti oslobodi
budi što želiš... to znaš.
Ti mirišeš
na djetinjstvo.




               2.
Sumrak u sobi spokojno pada
na moj pogled odgovara tama
prozirna i nečujna
Sad je gotovo
svjetlost je bljesnula
na površini
veseli se s prašinom, duginim iskrama
Ringišpil vrti mojim tijelom
slabost u rukama puzi lijeno
padam.


               


   3.
ONE LOVE

Voljela bih da voliš
tako jako
gdje je srce
tako jako
beskrajno
tako jako predano
svim povjerenjem
što daruješ
snažno me dotiče,
poput poljupca
i smješka u isto vrijeme
još uvijek.
Hvala za novu dugu
na zvjezdanoj stazi
tako jako
gdje je srce.voljela bih da voliš
beskrajno.
Potpuno.
Kao da ležiš na vodi.
Punoj cvijeća,
dišeš...
zrak boje trešnje
što miriše na naranču
i vaniliju
tako jako.
Bestjelesno.
Neka med mijenja oblik
baš svega
osim očiju,
puta snova koji vrti, pleše,
svira, okreće, bubnja, provlači u neke
druge stvarnosti
tako, jako.
Voliš! Proljeće je, gdje se pojaviš kreativni požar.
Tako jako.
Predano.
Voli!


               
                  





 4.      
 I nekako daleko sam
ja  sebi.
Sama sebi.
I kosti se probijaju kroz
kožu kao granje suncu...
Čini se, sve su što imam.
Sada!
Odjeća moja visi, još uvijek
golotinja mi mučnina,
nije potrebno da me čuju
čini mi se, ni ne mogu.
Jesam li ja stranac?
Savršeno nova na Zemlji.
Jesam li ja glas što priča gluposti?
Previše iskren i otvoren.
Jesam li ja nerazumna misao?
Samo neuobičajno izražavanje.
Jesam li ja neprilagođena?
Totalno drukčija od drugih.
Obriši suze neće ti nedostajati,
to je dar. Sve što
mogu reći.
       

                         5.                
Na prozoru visi mjesec
sa zvijezdom.
Iznad su
dva srca
veliko i malo
sa strane ljubav
napisana prstima ruku
karta grada i pismo.
Iza stakla
balkon,
nebo mirno
kao plava na platnu.
Mjesec se sprema iskočiti
iznad zgrade
veo od oblaka utišava
sjaj njegov narančasti.
stavio je šešir, krenuo je
posvuda je!

Jasmina Vinčić
Kratki životopis
Glavni osumnjičeni za spuštanje iz svemira su roditelji. Iz Kutine, mjesta  početka života preselila sam sa 8 mjeseci u glavni grad i tako postala dijete zagrebačkog asfalta.  U kojem od prvog koraka, riječi, osnovne, srednje škole i sada faksa radim sve. 


Nema komentara:

Objavi komentar