petak, 23. rujna 2011.

Marija Lisac

            Marija Lisac                                                                 

 TAJNA

Tišina noći me doziva
Gdje Anđeli bježe pred zoru
Moja je vjera u mene kriva
Za moj pad i moju slobodu
Kada se jednom uhvatim gledajući netremice u hladnu vodu
Koju pijem kao očaj- kao zadnji krik u suton
Žalovanja i radovanja
Pjevam pjesmu umrlima
Da lakše prihvate Duh u njima
Ne odlazim više na sprovode ljudi po autobusima
Ne odlazim više nigdje gdje obitavaju lica
Prazna i puna ulica
Jednom će netko ugledati moju aureolu
I reći da je tamna i da neću uskrsnuti odmah sada
No i to je u redu jer imam vremena 1 sekundu
Da zauvijek zaklopim oči
Još jedna cigareta, još jedan nemir, još jedna tišina
I sve je dobro i kako treba biti
Da- to sam ja koja tamo počiva
Možeš me vidjeti golim okom mikroskopa i povećala
Na Nebeskom svodu zvijezda
Dok zvijeri u meni bjesne
I pljujem krv prosutim zubima vena
Odat ću ti tajnu mali čovječe
Tajnu moga postojanja
Ali pazi što s njom činiš
Jer namjenjena je dobru u svima
Dođi- priđi bliže da te hipnotiziram
Ja sam živa zmija
U tijelu žene koja pati
I kad legnem u postelju od trnja
I moja duša će proplakati
I tako Isus ispruži uvele ruke i reče:
„Gledaj ovo je ljubav.“
A ja vidjeh bolne rane
Poljubim ga u obraz i rekoh:
„Znam da su za me“
To je Tajna Postojanja Svijeta
Borba Dobra i Zla
I kad nađeš Dobro
Drži ga čvrsto
Jer ono je pijesak
Pod tvojim nogama
A Zla se kloni
Jer ono je stijenje
Koje zavedene i umorne vodi da otpočinu
Ne znajući da je to njihov zadnji počinak
I to mi reče Isus:
„Dobro je da ti srce krvari
To znači da osjeća
Kada je kameno i hladno
Nikad ne vidi svjetlost svijeća.“
A ja rekoh:
„Znam- to je istina
Jednom kad pođeš putem zla nema povratka
Jer po pijesku se lako gazi
No kroz stijenje se propada.“


„LJUBAV“

Kročim velikim vodama tvojim stopama
Velika me usta ne čuju i ne gutaju
Velike me uši ne vide i ne moraju
Znam tko vidi iza zavjese ubojice
Izrovana dnom ponovno snivam
Sve će biti u redu ljubavi moja
Sada kada te gledam
I gledam...
I gledam...
Ništa ostalo nije važno do osjećaja te veličine
Kojom me preplavljuje tvoja slika
Kao da te dodirujem poljupcima
Prema je ista oseka kao i plima

Kročim velikim nebom tvojim stopama
Volim te – govorim beskrajno u daljinu
Znam da me čujes kroz eter i tminu
Znam da me gledaš s druge strane oka
Znam da me voliš onoliko koliko se nadam
Obožavam te – ti dijete Božanskog lika

Ti pali anđeo samoće
Zašto si si odrezao krila
Bio si premlad za pad
I prevelik za svijet
Ljubim te pred svima
Moja ljubav je tiha
Moja ljubav je najglasnija krinka
Vrištim od boli za tobom
I nalazim te u svakom sutonu i samnoći
Vidim te u svakom licu Boga

Samo je jedno pitanje ostalo
Sada kad smo sami – na drugim obalama
Da li bi se ikada zaljubio u mene
Kada smo toliko odvojeni smrću
I toliko otrovani životom
Da li me voliš toliko
Da bih umrla za te
Bi li me pokopao u suzama
Koje krase tvoje lice i oči
Da li me voliš dječače Neba
Onoliko koliko vidim svjetlost
I onoliko koliko dišem
Jednostavno dovoljno da smo skupa
Iako nismo
I nikad nećemo biti
Ja i Ti




„KAKO POSTATI BEZOSJEĆAJAN“
Stisni svoju čašu čvrsto
Da se staklo zarije pod kožu
Neka krv poteče teško
Ali suzu ne puštaj da boli
Nemoj držati sve u sebi
Diši...
Jer i ribe bez zraka poplave
Ne obaziri se na maske
I sva njihova poslagana mjesta
Neka tvoje oči budu laser
Koji razara sva okrutna srca
Progutaj sve žilete njihovih ljuski
Neka jezici sikću u prazno
Tvoje ruke ne mogu da grle
Ono za što je sada kasno
U osmijehu tamnom sve je uvijek preglasno
Ali čistu svijetlost ne mogu da zgaze
I nikad nemoj poći na obale
Izgriženih kosti tuđih želja
U tome svijetu samo su oštre stijene
A odmora za tvoju dušu nema
I kad te preplavi njihovo tkanje
Od gušenja površine -prozirno do kraja
Neka čvrste niti vežu mrežu
Da se tvoja misao
Sa dubinom spaja.



„GLINA“
Kažem sam sebi
Da se ne bojim
Ni svijetla ni smrti
Ali vlak odlazi...odlazi...
I ode
A sati u njemu
I prije i kasnije
Blijede
Volio bih da mogu
Popiti vrijeme
Izrezati prošlost na komade
Da ne postoji više za mene
Zakopati ju negdje
A budućnost
Nju oblikujem u glini
Glina je meka i podatna
Ali nismo svi vrsni kipari
Bojim se svojih dijela
Kad se glina osuši
Stane
Nema više povratka u meko
Sve što preostaje
Jest ponovno kidanje i rezanje na slijepo
Ponovno kopanje i zakopavanje sati
I prošlost više ne postoji
Uništeno dobro djelo
Ne može da se vrati
A tko će mi reći ikad
Što je dobro ili loše
Da li da koristim krvav nož
Ili da lijepim prljave komade
U stare kože
Kada ću znati
Da je završeno
Nešto uistinu vrijedno
Čak i najtvrđa glina puca
Ne mogu staviti na nju vječnost
I tijelo već mlohavo ko' tijesto
Ne kisne do kraja
Zaborav i senilnost me vreba
Koliko ću još morati kopati
Uništavati remek djela
U mojoj glavi nastat će zbrka
Nestat će ideja
I kad moje kosti počnu da žive
Svojim životom tihim i tvrdim
Možda od njih neće ostati ništa
Osim loših skulptura gnjeva
I znat ću pred smrt
Da ostavljam ponovo zakopanu prošlost
Dragocijeno vrijeme u bisernim figurama
A budućnost
U raspadanju tijela
I tada će svi reći
Gledajući u moje kosti blijede
Da-ovo je djelo za vječnost
Al' šteta što znamo
Svačije su kosti od krede.



Zovem se MARIJA LISAC.
Rođena sam u RIJECI 10.05. 1983.
Završila O.Š. PEHLIN i SALEZIJANSKU KLASIČNU GIMNAZIJU u RIJECI  sa ODLIČNIM OCJENAMA.
Trenutno VOLONTIRAM kao ODGAJATELJICA u UČENIČKOM DOMU „KVARNER“ u RIJECI.
Po struci sam MAGISTRA EDUKACIJE ENGLESKOG JEZIKA i KNJIŽEVNOSTI i FILOZOFIJE.
Moje omiljene aktivnosti su: GLEDANJE i SNIMANJE FILMOVA, PISANJE PJESAMA, PRIČA, SCENARIJA i KNJIGA, SLIKANJE, FOTOGRAFIRANJE i PJEVANJE.
NAJVEĆI ŽIVOTNI SAN: POSTATI FILMSKI REDATELJ!






Nema komentara:

Objavi komentar